Baš po mjeri
Obično jutro. Radni dan. Moja malenkost čeka autobus na autobusnoj stanici kraj osnovne škole. Kiša rominja...ma zapravo više kao rosi. Roditelji dovoze djecu u školu i ostavljaju ih na stanici s koje oni trčarajući uletavaju u školsko dvorište. Crveni automobil se zaustavi kraj mene. Iz njega ispada dječačić...vjerojatno prvi razred. Sićušan je toliko da se pitam jel moguće da sam ikad bila ovako malena. Ima dugačku vjetrovku i kapu navučenu do nosića. Tetura pod teretom ogromne školske torbe koja mu doseže skoro do koljena. Prije nego će krenuti prema školi iz auta izvlači i vrećicu. Ta je veličine skromne polovine malog vlasnika. A na njoj piše: 'HNOS - škola po mjeri učenika' |